UVOD U SVIJET DERVIŠA

Derviš je član vjerskog bratstva (tarikat) u islamu; pojedinac koji traži spas u osami ili kroz mukotrpno razmišljanje i vjersko učenje i sagledavanje života kroz islamski pogled na svijet.

Prvo derviško bratstvo (red) povijesnog porijekla zasnovano je u 12. stoljeću. To je bratstvo kadrija, koje je utemeljio Abdelkadir al-Džilani (umro 1166). 

Svaki derviš mora znati silsilu, rodonačelnički slijed od utemeljitelja bratstva pa nadalje, koji ga poevezuje s Allahom i mora iskreno vjerovati da je vjera koju propovjeda njegov red ili bratstvo ezoterička bit islama, te da derviški obred ima istu visoku vrijednost kao i propisana molitva (salat). Njegova veza sa silsilom uspostavlja se preko njegovog osobnog učitelja (šejh, muršid, pir, ustaz…), koji ga, nakon zavjeta (ahd), uvodi u bratstvo. Teologija bratstva je uvijek jedan oblik sufizma, ali u različitim tarikatima varira od osamljeničkog asketizma do panteističkog antinomijanizma.

Derviški obredi uvijek naglašavaju emocionalni vjerski život, te nastoje izazvati hipnotičke pojave i euforiju uznesenosti. Tako halvatije, na primjer, od svojih derviša traže da se svake godine na izvjesno vrijeme povuku u osamu, da poste što je moguće duže, te da ponavljaju vjerske formule. Zahvaljući tome halvatije postižu vrlo snažne učinke na živčani sustav i maštu.

Vjerska služba koju vrše derviši naziva se zikr ili dikr (slavljenje Allaha), a cilj zikra je da onome koji moli izntom svijetu. To se nerjetko postiže vjerskom ekstazom, koja je popraćena huktanjem, uzvikivanjem, njihanjem ili plesom. Tako mevlevije, čiji je utemeljitelj Dželaledin ar-Rumi (umro u Konni 1273.), ekstazu doživljavaju za vrijeme vrtložnog plesa, dok sadije to postižu bubnjanjem u posebne bubnjeve (baz).

U ekstatičnom stanju sadije, rifaije i ahmedije probadaju tijelo iglama, jedu žeravicu i staklo, gutaju žive zmije i škorpione, a kao posljedica, među dervišima se nerjetko javljaju spontani slučajevi vidovitosti, preizoštrena sluha, pa čak i levitiranje. Derviši najčešće žive i djeluju u okviru svojih staništa (tekija), mada ima i onih, poput kalendrija, koji žive kao lutalice i prosjaci.

Kako to izgleda u mojoj tekiji možete vidjeti u prilogu.